Suvremena teorija pripovijedanja

Suvremena teorija pripovijedanja

KRATAK OPIS I SADRŽAJ:

Početkom šezdesetih godina našega stoljeća korjenito se mijenja način teorijskog promišljanja umjetničke proze: teorija proze postaje teorijom pripovijedanja. Riječ je o preobrazbi koja podrazumijeva nekoliko važnih pomaka. Prvi i možda najvažniji je napuštanje romanocentričnosti za volju polifokalne generičke perspektive.

Roman je bio ušao u središte teorijskog interesa pedesetih godina kad su se umjesto građe i sadržaja, kao u dotadašnjoj tradicionalnoj kritici koja ga je svodila na svakodnevnoživotno iskustvo, ili umjesto zapleta i karaktera, kao u aristotelovskoj kritici koja ga je svodila na dramu, otkrili njemu svojstveni postupci prikazivanja psihičkih sadržaja likova. To je romanu u odnosu na ostale prozne vrste podarilo jedinstveno realističko obilježje, koje je zatim bilo razrađivano do te mjere, da se naposljetku izgubio iz vida njegov povijesno ograničeni konvencionalni značaj te je postalo apsolutnim mjerilom ne samo romaneskne, već i.prozne kvalitete uopće.
Suvremena teorija pripovijedanja