Ostrvo

Ostrvo

KRATAK OPIS I SADRŽAJ:

U središtu tog čitkog, ali vrlo nelagodnog i naposljetku silno tužnog teksta ostarjeli je bračni par; Katarina i Ivan Marić, pod stare se dane povlače u osamu, u izolaciju neimenovanog otoka, koji nikad nije bio njihov, kojem oni nikad neće pripadati. To dvoje neostvarenih, razočaranih i u međuvremenu depresivnih ljudi koji se jedva podnose, više od vlastite smrti priželjkuju nestanak onog drugog, a istodobno se baš toga užasavaju, jer izgubili su sve i upravo o bračnom partneru ovise. Dva odrasla sina ostala su im u gradu, obojica situirani i poslovno realizirani, ali otuđeni od roditelja, kao i od svojih supruga, zarobljeni u posve besmislenim brakovima.

Pripovijest započinje idilično, “vidimo” kuću na punti, u borovom šumarku, no umjesto otočkog smiraja čeka nas drama, komorna, opora. Pogledamo li bolje, kućica na toj slici nelijepa je, trošna, dvoje siromašnih umirovljenika ne uspijeva je održavati, a otok, on ovdje ne podrazumijeva radost življenja, nego izgnanstvo, izmještenost i žal za propuštenim prilikama. Pa i pozicija kućerka nedaleko groblja upućuje na konačni svršetak i žalovanje. Navečer dvoje staraca čeznutljivo promatraju svjetla grada na kopnu u kojem su proživjeli najbolje godine, iako ih za njega ustvari ne veže ništa; ondje su im djeca s kojom su izgubili kontakt, zgrada u kojoj nisu njegovali susjedske odnose, propali profesionalni snovi i nikad prevladani kompleksi došljaka iz provincije.
Ostrvo